5. sij 2014.

Machu Picchu- stari vrh ili izgubljeni grad

Machu Picchu, što u doslovnom prijevodu znači 'stari vrh', sveti je grad Inka, a smješten je u istočnim Andama, na visini od 2.350 metara. Pretpostavlja se da je izgrađen sredinom 15. stoljeća, ali je ostao 'neotkriven' sve do 1911. godine, kad ga pronalazi američki povjesničar Hiram Bingham. Machu Picchu je istinsko svjedočanstvo koliko je bilo moćno carstvo Inka, a koje je već u to vrijeme izgradilo kanale za navodnjavanje i sustave popločenih cesta, kao i brojne monumentalne tvrđave, zgrade i hramove.

Arheolozi danas pretpostavljaju da je grad bio carski posjed ili nešto poput tajnog religijskog utočišta. Machu Picchu ima otprilike 150 građevina smještenih po terasama i raspoređenih oko središnjeg trga, a cijelo mjesto se nalazi usred bujne vegetacije koju natapa rijeka Urubamba. Zidine grada izgrađene su od ogromnih blokova kamenja, od kojih su neki teški i 50 tona, što je zaista zapanjujuće, budući da Inke nisu poznavali kotač niti željezno oruđe, a prorezi među kamenjem su 'kirurški' precizni i povezani bez imalo vapna! Takvi suhozidi su uglavnom rađeni zbog trusne konstrukcije tla, pa su bili znatno izdržljiviji od ostalih građevina

'Izgubljeni grad Inka' vjerojatno je napušten za vrijeme španjolskih osvajanja Latinske Amerike, mada neki smatraju da je napušten i prije toga zbog epidemija. Zahvaljujući svojoj skrovitoj poziciji, španjolski osvajači nikad ga nisu pronašli, pa samim time niti opljačkali i uništili, što je bio slučaj s brojnim drugim mjestima u carstvu Inka. Okružen visokim brdima te često natkriven kišnim oblacima, bio je poznat tek pojedincima i lokalnom stanovništvu. Nakon pronalaska, Machu Picchu postaje jedna od glavnih turističkih atrakcija Perua, ali i cijele Južne Amerike.

Iako postoje tvrdnje da je odredište 'otkriveno' prije 1911., pravi publicitet je dobilo 1913. godine, kad je National Geographic posvetio cijelo svoje izdanje Machu Picchuu. Kolika je važnost ovog mjesta, dokaz je i proglašavanje cijelog područja, od 325 četvornih kilometara okolo grada, za peruansko 'povijesno svetište'.

Glavne građevine su Intihuatana, Hram Sunca i Soba tri prozora, a sve su smještene u 'Svetoj četvrti' i posvećene njihovom vrhovnom božanstvu Inti, bogu Sunca. Druge dvije četvrti su 'Popularna četvrt' i 'Četvrt svećenika i plemića'. Popularna četvrt bila je rezidencijalni dio gdje je živio puk u klasičnim kućama, dok su u plemićkoj četvrti u kućama s crvenkastim zidovima živjeli Amautas, tj. 'mudri ljudi', te Nustas, tj. princeze, koje su imale sobe u obliku trapezoida.

Intihuatana je ritualni kamen i jedan od rijetkih koji nije uništen tijekom vremena. Svake godine 21. ožujka i 21. rujna, točno u podne, Sunce se nalazi iznad glavnog kamenog stupa i ne prikazuje nikakvu sjenu, pa se u prošlosti mislilo da je spomenik 'privezivao' Sunce za sebe. Lokalna legenda kaže ako osoba s jakim čulima prisloni čelo na dotični kamen, Intihuatana će mu pokazati jednu od vizija duhovonog svijeta.

Od značajnih građevina treba spomenuti još Kondorov hram, na čijoj su stijeni Inke oblikovali kondora u letu, te Kraljevsku grobnicu, u kojoj je pronađeno oko 100 mumificiranih tijela, od čega su 80 posto bile žene. Grobnica sadrži udubine unakrsno uklesane u stijenu koja se nalazi pokraj Hrama Sunca, a koje su služile za njihove obrede. Kao takve, označavaju jedan od tri stupnja postojanja u svijetu Inka. Prvi stupanj, što simbolizira zmija, predstavlja podzemlje i smrt. Drugi stupanj predstavlja sadašnjost i ljudski život, a simbolizira ga jaguar, dok najviši korak predstavlja duhovni, tj. božanski stupanj, a simbolizira ga kondor.

Ukoliko se odlučiti posjetiti ovaj biser arhitekture, koji godišnje posjeti oko pola milijuna ljudi, vrlo vjerojatno ćete kretati iz Cuzcoa. Otamo do Machu Picchua vodi put kroz Ande, tzv. Inca Trail ili Camino Inca, što je zaista impresivna mreža cesta, ali i mostova od užeta, koje su omogućavale komunikaciju između glavnih odredišta unutar carstva Inka. Uz pješačenje Inca Trailom, možete izabrati i vlak, koji vozi do mjesta Aguas Calientes, pa onda dalje nastaviti po strmoj stazi do Machu Picchua, a samo putovanje može trajati i do 4 dana. Inače se sustav cesta iz doba Inka prostire od Ekvadora pa sve do Čilea, povezuje na desetke tisuća kilometara ceste, a uspinje se i do 5000 metara nadmorske visine. Zato se preporučuje putovati između svibnja i rujna, kad nije kišno razdoblje.

Uz već udomaćene ljame, cijelo područje je i pravi ornitološki rezervat, u kojem više od 420 ptičjih vrsta savija svoja gnijezda, što je samo još jedan od razloga zašto je 1983. godine UNESCO proglasio 'izgubljeni grad' dijelom svjetske kulturne baštine. Prilikom uvrštenja na spomenutu listu, napisali su – ovo je apsolutno remek djelo arhitekture i jedinstveno svjedočanstvo civilizacije Inka, što je ponovno dokazano 2007. godine, kad je proglašeno jednim od 7 novih svjetskih čuda.

Razotkrivene tajne Machu Picchua

Visit of the Machu Picchu and train

Ancient MegaStructures - Machu Picchu

BERMUDSKI TROKUT (Vražji trokut, Trokut smrti, Groblje Atlantskog oceana)

Bermudski trokut (također Vražji trokut, Trokut smrti, ***Groblje Atlantskog oceana*), naziv je za morski trokut između Bermuda, Floride i otočića Portorika u Atlantskom oceanu. Bermudski trokut ima površinu oko 1.140 kvadratnih kilometara**

Rub izgubljenog svijeta, Trokut smrti, Groblje Atlantika, Zona sumraka, Vražji trokut, Bermudski trokut - sve su to nazivi za imaginarno područje na Atlantiku uz koje se vezuju misteriozne priče o nerazjašnjenim nestancima brodova, ljudi i zrakoplova, neobičnim svjetlima, vodenim vrtlozima i sličnim pojavama.

Riječ je o području Atlantika kojemu San Juan u Portoriku na Karibima, Fort Lauderdale na Miamiju, te Bermudsko otočje čine vrhove "vražjeg trokuta".

Ovisno o izvorima, u Bermudskom trokutu se od vremena Kristofora Kolumba do danas dogodilo od 200 do 1000 nesreća. Howard Rosenberg, pisac zaintrigiran tajnama Trokuta, u svojim je istraživanjima prikupio podatke o 8000 poziva u pomoć američkoj Obalnoj straži samo tijekom 1973. godine, te podatak da je u ovome stoljeću "vražji trokut" bez traga odnio više od 50 brodova i aviona.
Bizarni događaji zabilježeni na ovom području datiraju još od vremena kad je Kolumbo doplovio nadomak obalama srednje Amerike. I sam Kolumbo bio je svjedokom neobičnih događanja u Trokutu: pri plovidbi njegovih brodova Nina, Pinta i Santa Maria 1492. godine kompas je poludio, a Kolumbo i posada vidjeli su čudna svjetla na nebu, o čemu postoje zapisi u brodskom dnevniku.
Tajanstvenim tragedijama u Bermudskom trokutu naknadno je pripisano i otkriće broda Mary Celeste: brod je 1872. godine nestao, te nađen napušten na pučini, oko 400 milja izvan kursa New York-Genova kojim je plovio prije nestanka. Nije bilo traga života desetero članova posade.

Najpoznatije nesreće u Bermudskom trokutu:

Bermudski trokut je od 1945. godine "progutao" nekoliko stotina zrakoplova i brodova, te više od 1000 ljudi. Uz najčuveniji nestanak, onaj "leta 19"

Nesreće koje su izazvale najviše zanimanja javnosti su:

1918.: brod USS Cyclops nestao je zajedno s 300 ljudi na putu iz Barbadosa u Baltimore

1941.: brodovi Proteus i Nereus nestali na odvojenim putovanjima s Djevičanskih otoka u SAD

1947.: vojni C-45, supertvrđava, nestao je 100 milja od Bermuda

1948.: četveromotorni Tudor IV. izgubljen s 31 žrtvom

1948.: DC-3 izgubljen s 32 putnika i posadom

1949.: nestaje drugi Tudor IV.

1950.: golemi globemaster američkih zračnih snaga - izgubljen

1950.: američki teretni brod SS Sandra, 350 stopa dugačak, potonuo bez traga

1952.: britanski transportni avion york izgubljen s 33 čovjeka

1954.: Lockheed constellation američke mornarice nestao s 42 osobe

1956.: hidroavion Martin P5M američke mornarice nestao s 10 članova posade

1962.: KB-50, tanker-avion američkih zračnih snaga - izgubljen

1963.: Marine Sulphur Queen, 425 stopa dugački američki teretni brod, nestao s kompletnom posadom.Nikad nisu poslali SOS niti je ikad nađen ikakav ostatak broda

1963.: dva golema stratotankera američkih zračnih snaga nestaju na jednostavnoj vježbi

1963.: nestaje cargo master C-132

1967.: vojni YC-122 pretvoren u teretni avion - izgubljen

1970.: francuski teretnjak Milton Iatrides nestao

1972.: njemački teretnjak Anita, 20.000 tona, nestao s 32 člana posade

Posljednji nestanak

U srpnju 1997. godine na području Bermudskog trokuta britanska je fregata našla napuštenu jahtu. Jahta je, kako se pokazalo, pripadala Ralfu Shillingu i njegovoj supruzi, njemačkom paru čiji je nestanak prijavljen deset mjeseci prije. Časnici s britanske fregate zamijetili su čudan izgled jahte: bila je bez jedara, konopci su visjeli, a unutra je pronađena odjeća, pune pepeljare i otvorena knjiga koja je izgledala kao da ju je netko ostavio samo na trenutak

Teslina tehnologija?
Naravno da ima mnogo mjesta na svijetu s opasnim strujama i problemima s određivanjem smjera, ali zašto je baš Bermudski trokut mjesto gdje se događalo toliko mnogo nesretnih slučajeva? Racionalna objašnjenja koja daju skeptici nisu svima dovoljna. Maštovitije eksplikacije puno bolje prolaze. Evo nekih. Izvanzemaljci su jedan od mogućih razloga tako čestim nestancima u Bermudskom trokutu. Antigravitacijska tehnologija ili druge energije s drugih svjetova mogle su biti odaslane ili s NLO-a, u što vjeruju mnogi od prijašnjih izvjestitelja o zbivanjima u trokutu. Također, Trokut možda krije podmorsku zemaljsku bazu za izvanzemaljce koji žele zadržati svoju privatnost i odašilju energiju koja ometa previše približena prometala. Drugi vjeruju da je fenomen Bermudskog trokuta prouzročen izgubljenim gradom Atlantidom koji je potonuo tisuće stopa ispod vodene površine. Naprednost Atlantide u doba kad je potonula počivala je na moći energetskih kristala. Moguće je da ovi kristali još uvijek počivaju na dnu oceana u nekom promijenjenom stanju odašiljući zrake energije koje ili zbunjuju instrumente vozila, ili ih sve zajedno dezintegriraju. Napokon, mnogi vjeruju da je Bermudski trokut energetsko polje koje je proizveo čovjek na osnovi tehnologije Nikole Tesle. VLF rezonantni odašiljači (tehnologija za koju mnogi vjeruju da je koristi sjevernoamerička komanda zračne obrane NORAD) imali bi antipod direktno u sredini Bermudskog trokuta. Ovaj hipotetički sustav bio bi sposoban ponovno napuniti tajne klase podmornica na električni pogon o čijem se postojanju spekulira i definitivno bi omogućili dovoljno interferencije (preklapanja valova) da izobliče signale koje avioni i brodovi stvarno šalju.